Discus hernia

Predstavlja izbijanje jezgre diska kroz raskinuti prsten diska, što znači da je degeneracija diska dosegla vrhunac. Od tog su trenutka nadaIje moguće stalne tegobe. Prsten može popustiti na bilo kojemu mjestu. Međutim, zbog statičko-dinamičkih i strukturnih posebnosti u slabinskom dijelu kičmenog stuba hernija se najčešće pojavljuje na stražnjem dijelu diska. Dakle, izbočenje jezgre diska straga najčešći je oblik hernije i na tome je dijelu kičmenog stuba stražnja bočna hernija vrlo značajna jer tuda prolaze korijeni živaca. Na kičmenom stubu se straga nalazi stražnja uzdužna sveza koja je prilično jaka i ne dopušta ispade, pa je ondje hernija rijetka. Najčešće hernija nastaje straga desno ili lijevo (dorzo-lateralno), jer je ondje najneotpornije mjesto (locus minoris resistentiae). Na tome mjestu disk nije ojačan svezama. Osim toga, istraživanja pokazuju da u tom području u prstenu diska ostaju rupice od zakržljalih krvnih žila. Na tome je mjestu onemogućeno ili otežano i odmicanje korijena živca. Zato se upravo ondje često pojavljuju znakovi pritiska na korijen živca. Pri tom mogu biti pogođeni jedan do dva korijena živca jer ih pritišće pulpozno tkivo jezgre ispalo kroz stražnju stijenku ili ih tako izbočeno tkivo rasteže i vuče. Nastane li hernija u predjelu intervertebralnog otvora, ona može biti vrlo mala a ipak pokazivati znakove pritiska. Tamo je, naime, prostor uzak, a znakovi nastaju samo zbog pritiska na jedan određeni korijen živca. Prsten može napuknuti do vanjskih slojeva, s tim što vanjski slojevi ostanu čitavi, te se tkivo izboči van, ali ne ispadne izvan granice diska. U tom se slučaju hernija može vratiti na svoje prijašnje mjesto, dakle reponirati. To nazivamo protruzijom hernije diska. Ako se ona reponira, prestaju i znakovi kompresije. Ako se prsten i rastegne, hernija se ipak može povući ako istisnuto tkivo još ima vezu s diskom. Međutim, ako te veze nema i ako se tkivo odvoji od diska, ono se više ne može vratiti u prijašnji položaj, pa nastane tzv. sekvestar diska. Pukne li prsten diska, kažemo da je nastao prolaps. U slučaju da je prolaps tolikog intenziteta da probije lig.longitudinalae posterior, govorimo o extrusio disci. Razlikujemo pokretni i nepokretni (fiksirani) prolaps. Pokretni prolaps (iskliznuće) može, na primjer nakon liječenja fizikalnim metodama (ekstenzija, ležanje) ili manipulacije na kralješnici, skliznuti u svoje staro ležište. Tako i tegobe popuštaju. Međutim, ako je prolaps fiksiran, to je nemoguće jer više nema veze s diskom pa on u novom ležištu uskoro sraste s okolinom, i to stvarajući ožiljak. Unatoč tome, i u takvim je primjerima moguće spontano izlječenje, i to na tri načina: 1. Ispalo tkivo svojim pritiskom troši (razgrađuje) susjedne koštane tvorevine, nastaju udubine na razgrađenim dijelovima kosti u koje se to tkivo može uvući, tvoreći tako sekvestar (odvojeni ili odumrli dio diska). Pritisak tako prestaje, pa se i bolovi smanje ili čak prestanu. 2. Sekvestar se može pomaknuti u tzv. nijemo područje, gdje nema pritiska na živac. 3. Sekvestar se može rastvoriti, tj. resorbirati, što se, čini se, najčešće događa.

Prava ispadanja tkiva sa strane i sprijeda ne samo što su rjeđa nego izazivaju i manje tegoba nego ispadanje tkiva unatrag, jer ondje nema mogućnosti oštećenja korijena živca. Govorimo tada o “nijemim” ispadanjima (nijemim hernijama) jer ne izazivaju bolove u živcu (neuralgiju) ni druge podražaje. Ostaju subjektivno neprimjetni, a obično ne pogađaju ni tkiva na drugim organima. Tegobe se mogu očekivati samo ako zbog ispadanja nastane suženje diska, a time i sekundarne promjene na tkivima između pršljenova.