srijeda, 23. rujna 2009.

Fizikalna rehabilitacija sportskih povreda

Sportska ozljeda je ozljeda nastala prilikom sportske aktivnosti. Pri tom razlikujemo ozljedu i oštećenje.
Oštećenje - razlog se najčešće ne može anamnestički pronaći. Pacijent se ne sjeća ni načina ni vremena. Za razliku od ozljede koja je najčešće akutnog karaktera, oštećenje je najčešće kronično.
Osnovni su postulati rehabilitacije sportaša:
1. ozlijeđeni dio tijela miruje, a ostali dijelovi tijela moraju vježbati
2. mijenjanje rehabilitacijskih postupaka
U 7 dana mirovanja vrhunski sportaš izgubi 60% aktivnosti mišića koji miruje.
Kod imobilizacija u zglobu nastaju kontrakture.
Ozljede u sportu najčešće nastaju kao posljedica nerazmjera između individualno mogućeg opterećenja vezivnog i potpornog tkiva i stvarnog opterećenja tijekom treninga i natjecanja.
Drugi uzroci su: neadekvatna oprema, nepovoljne klimatske prilike, nepažnja i sl.
Sportske ozljede najčešće pogađaju meka i potporna tkiva, rjeđe kosti.
Odgovor tkiva na ozljedu uvijek je upalna reakcija, a njen su pokretač raspadni produkti ozlijeđenog tkiva.

Akutna faza ozljeđivanja i tkivnog odgovora može se podijeliti u tri faze:
1. faza akutnih vaskularno-upalnih događaja - traje oko 48 h, cilj je tu fazu skratiti što je više moguće i spriječiti nastanak kroničnog procesa (daju se nesteroidni i steroidni protuupalni lijekovi)
2. faza regeneracije i rekonstrukcije ozlijeđenog tkiva - stanična proliferacija, angiogeneza, sinteza oštećenog tkiva i nastanak kolagena. Počinje treći dan, a završava 5. dan nakon ozljede.
3. faza cijeljenja - faza završne organizacije u kojoj dolazi do funkcijske obnove.
Cilj je rehabilitacije nakon ozljede povratak u psihičko i fizičko stanje koje je postojalo prije ozljede. Ne smije se dozvoliti da proces od akutnog prijeđe u kronični.
Ozljedu treba riješiti terapijski dok je u akutnoj fazi, a daljnje ozljede se mogu prevenirati bandažom zgloba te kinezioterapijom s ciljem učvršćivanja zgloba.

Rehabilitacija počinje neposredno nakon ozljede i odvija se onoliko dugo koliko to traže izgubljene sposobnosti.

Program rehabilitacije mora biti individualno prilagođen!
Neophodan je pozitivan odnos između sportaša, trenera i liječnika - specijalista i fizioterapeuta.
Osim u iznimnim slučajevima, kod sportske ozljede treba ovako postupiti:
- sportaša treba poštediti strogog mirovanja
- kod imobilizacija treba raditi izometričke vježbe i koristiti pojedine oblike fizikalne terapije (npr. magnetoterapija, iznad gipsa ili osteosintetskog materijala)
- napraviti individualni program vježbi za ostali dio tijela koji će sačuvati mišićnu masu, pokretljivost zglobova i kralješnice, održati određeni stupanj tjelesne pripremljenosti i osjećaj sportaša da nije izgubljen za fizičku aktivnost.

Time se stiču preduvjeti dobre rehabilitacije:

- održavanje mišićne mase i kvalitete mišića
- pokretljivost zglobova i prevencija kontraktura
- očuvanje propriocepcije
- omogućuje se održanje funkcijskih vježbi za pojedine sportove
- umanjuje se gubitak sportske vježbe
- ispravljaju se uočene biomehaničke pogreške koje nisu vezane za ozljedu
- zadržava se dobra kardiovaskularna sposobnost
- psihički je učinak velik - sportaš se ne osjeća kao bolesnik
Potrebno je mijenjati oblik aktivnosti, trajanje pojedinih oblika aktivnosti, njihovu učestalost te intenzitet ovisno o napretku.
Uspješan povratak u sport moguć je:
- kad više ne postoji bolest ni u kakvim aktivnostima
- kad su funkcijski kapaciteti svih zglobova očuvani
- postoji zadovoljavajuća i kvalitetna količina mišićna mase
- kad postoji očuvana sportska vještina kao prije ozljede
- kad je kardiovaskularni sustav odgovarajuće pripremljen
- kad postoji primjerena propriocepija
- kad postoji psihofizička sposobnost sportaša
- kad su izdržljivost i snaga primjereni očekivanim naporima
- kad je trener zadovoljan postignutim mogućnostima
Edukacija sportaša kroz rehabilitaciju
Bitno je da sportaš nešto nauči - kako da izbjegne ozljedu, a i kako je pravilno liječiti kad se dogodi.
Najveći broj sportskih ozljeda nastaje zbog prekomjernih naprezanja (30-50%).
Više od 50% vrhunskih plivača ima probleme s ramenim zglobovima; kontaktni sportovi uzrokuju teže povrede.

Terapija sportske ozljede
Najprije treba napraviti plan rehabilitacije i postaviti realan cilj.
Faze rehabilitacije su:
1. Kontrola boli i upale
U akutnoj fazi treba evidentirati događaj i mehanizam povrede; pregledati zglob prije zaštitnog spazma. Osnovni je princip za kontrolu boli i upale: kratkotrajni odmor uz aplikaciju leda, kompresiju i elevaciju ozlijeđenog dijela tijela. Nesteroidni antireumatici ubrzaju oporavak kontrolirajući bol i upalu. Dugotrajno djelovanje često dovodi do gastrointestinalnih nuspojava.
Kortikosteroidi se daju nakon dva tjedna, u proliferativnoj fazi. Tada su korisni, ali se ne smiju infiltrirati u same tetive jer može doći do rupture. Ako se kortikosteroidi daju u akutnoj fazi, mogu smanjiti potencijale normalnog cijeljenja tkiva.
Rano vraćanje aktivnostima je poželjno, ali ne i takmičarskim aktivnostima dok se ne uspostavi bolnost i puna kontrola.
2. Restauracija opsega pokreta i ekstenzibilnost mekih tkiva
Prije počinjanja vježbi snaženja mora biti uspostavljen puni opseg pokreta i fleksibilnost mekih tkiva - dominantne su medicinske vježbe, a mogu se koristiti i razne vrste fizikalne terapije - aplikacija leda, TENS, ultrazvuk,�
3. Vježbe snaženja
Mogu biti izometričkog, izotoničkog i izokinetičkog tipa. U odnosu na mišićnu kontrakciju dinamičke se vježbe mogu podijeliti na koncentrične i ekscentrične. Vježbe se provode regularno minimalno 3 puta tjedno do postizanja 90-95% maksimalne mišićne snage. Povratak snage je brži u inicijalnoj fazi vježbanja. Koriste se izometričke vježbe, a zatim se nastavlja s izotoničkim ili izometričkim vježbama.
4. Poboljšanje izdržljivosti
Izdržljivost ovisi o metaboličkoj sposobnosti za nadoknadu energije za mišićnu kontrakciju. Metabolički kapacitet može rasti aerobno i anaerobno.
Drugi je način povećanja izdržljivosti redukcija energetskih potraživanja za dani postotak rada. Vježbe aerobne izdržljivosti provode se s velikim brojem ponavljanja s malim opterećenjem, a anaerobne s malim brojem ponavljanja i 70-80% opterećenja.
Održanje izdržljivosti je značajan faktor u prevenciji ozljede.
5. Poboljšanje specifičnih performansi
Specifični re-trening provodi se za razvoj biomehaničkih i neurofizioloških uzoraka potrebnih za specifičan sport.
Facilitacijske su tehnike - postizanje cilja uporabom korištenja refleksa, električne stimulacije, senzornih tehnika (hladnoća, vibracije,�).
Primjer:
Postupak s ozljedom gležnja:
- LED: neposredno nakon ozljede staviti led koji izaziva analgeziju i smanjuje hematom.
- ELEVACIJA
- ELASTIČNI ZAVOJ
- ANALGEZIJA se također može postići primjenom lasera, ultrazvuka i elektroterapije.

Nema komentara:

Objavi komentar